U neka davna, davna vremena bijase jedna zemlja...
Jedni su govorili da je to zemlja mudraca, dobrih, plemenitih i ucenih ljudi, a drugi pak da je to zemlja heretika, nevjernika i cudnih, veoma cudnih ljudi. Bilo kako bilo, i jedni i drugi kazivali su o Bosni, o raju na zemlji. A tamo na vratima raja, kao najljepsi cvijet, nicao je jedan grad. Temelje mu udarise Rimski legionari na svom osvajackom putu ka Egiptu, zaustavivsi da se ulogore i odmore, ali ocarani ljepotom ljepotom krajolika, odlucise da tu zauvijek ostave svoj trag, te izgradise tvrdjavu i dadose joj ime Derbent. Grad je nicao na jednom brezuljku ispod kojeg se, kao zlatna nit, protezala predivna rijeka. Gore, malo dalje, ponosno se uzdizala planina misticne ljepote iznad koje je sunce na zalasku ostavljalo svoj crveni trag dobrodoslice. Bijase ta ljepota prije dvije hiljade godina, bijase taj raj i prije hiljadu godina...

Bilo je to samo prije nekoliko godina, kada je nasa Derventa bila nase kraljevstvo, nasa ljubav i nas dom. Ukrina, nasa ljubavnica i nasa ljepotica, obozavana i obgrljena starim vrbama, vijekovima je neumorno tekla pjevuseci bozansku melodiju znanu samo nama, nama koji smo joj pripadali. Covjek bi danima mogao sjediti pored njenih brzaka i do ludila se prepustati svim onim veselim i predivnim tonovima i mirisima koji su se, mada u fantasticnom neredu, harmonicno stapali u snagu, snagu dovoljnu za bezbroj buducih zivota...

Covjek bi mogao i umrijeti presretan pored njene tisine, ocaran tajanstvenom moci mira, ljubavi i  ljepote jer ona, nasa zelena utjeha, posjedovala je tu moc, moc iskona, vjecnosti i neiscrpne mudrosti. A gore, iznad nase Ukrine, spava nas grad, nasa bajka i nas ponos. U tom kraljevstvu, okupanom zorom i prvim suncevim zrakama, spavaju nase uspomene i nasa sjecanja spavaju nasi najdrazi i nasi prijatelji, spavaju nase ulice, nas jorgovan, nasa klupa, spava nas dragi grad...

Spava nasa Derventa, za mnoge najveci i najljepsi grad na svijetu. Grad koji je imao i dusu i srce,  grad koji se volio, tek tako, sam od sebe, grad ciji su se otkucaji zauvijek stopili sa otkucajima nasim. Usnula je Derventa - tvrdjava nase proslosti i nasih sjecanja. Bijase to grad kojim su se setale najljepse zene na svijetu, grad u kome su se radjali veliki sportasi za  koje je cijeli svijet cuo. Eh a da ne pricam o svim onim nasim mudrim, ucenim i pametnim ljudima, o gospodi Dervente ili o nasim neprevazidjenim i cuvenim kockarima i djeparosima - bile bi to knjige.

Za Derventu se jos od davnina govoruilo, da je to grad begova i klosara. Sve ovo do sada receno (a bijase to tako malo), moglo bi nam sliciti na bajku a i mi sami, do vraga, mogli smo zivjeti kao u bajci, da se jednoga dana nad Derventom ne nadvise neki tmurni, crni oblaci. Oblaci noseni vjetrovima zla, opijeni crnim silama mraka i bijede istoka. Podivljale horde nekih cudnih bica, ubise nam carsiju. Pijanih i zakrvavljenih ociju, ispustajuci neke cudne, gotovo zivotinjske, krike iskasapise i unistise sve sto je bilo ljudsko, covjecno i civilizacijsko. Proslo je vrijeme bajki i nase Dervente, onakve kakva je bila, vise nema, niti ce je ikada biti. Ostalo je samo sjecanje, mozda poneka fotografija i poneki sjetni uzdah. Stara dama, lipa na Harmanu, prepolovljena je granatom gluposti a prvi behar u carsiji, zerdalija u avliji. Hadjiefendica preko puta policije, na zalost, nikada nam vise nece zamirisati i saputati o dolasku neponovljivih proljeca u nas dragi grad.

Ni miris Aginih cevapa, ni lelujanje barba Mehinih camaca na zelenoj povrsini nase ljepotice, ni sva docekana jutra na Zlatnom Pijesku, ni srednjoskolski izleti na Babinom Brdu, ni razuzdane noci na dragim i tajnim mjestima, ni svi oni papci i klosari koji su onako bezbrizno uljepsavali dosadna nedjeljna poslijepodneva, ni raja koja je svoj grad ucinila onakvim kakav je bio - divan i poseban, nikada vise nece docekati bozansko derventsko jutro. Ostali smo jos samo mi u zamagljenim tragovima vjecite borbe, dokazujuci da je sve to zaista tako bilo.

Znam ja, sada dolazi vrijeme frajera koji ce pokusati pisati i pricati neke nove, njihove i izmisljene  price, neke gluposti i bljuzgotine, neke budalastine. Ponovo dolazi vrijeme mijenjanja imena gradova, heroja i ulica. Kao nekada, poslije onoga tamo rata (barem tako kazu) sa brda dolaze roljani i bombasi da sfalt preoru i svojoj djeci povratak u kameno doba zazele. Ostvarit ce im se san i proci ce oni kroz carsiju, samo sto carsija nikada nece proci kroz njih.

I sto mi je drugo preostalo sem da im pozelim sretan put u pakao i da se nadam, da ipak ima onaj gore koji sve zna , sve vidi i sve po zakonu i zasluzi naplacuje. Sto mi je preostalo drugo sem da se borim protiv zaborava i da sve te sretne misli, ljude, dogadjaje i slike brizljivo cuvam i nikada nikome ne dam. Sto mi je preostalo drugo sem da sinu, svako vece pred spavanje, ispricam najljepsu bajku na svijetu;

Bio jednom jedan grad...